Vladine Mjere

Potraga za nekim vladinim poduhvatom po pitanju ovog problema bila je,moramo priznati,veoma težak zadatak za nas.Bilo je to kao da tražimo iglu u plaštu sijena.Možda smiješno,ali su naša Vlada i Ministarstvo obrazovanja potsjetili na jedno ogromno pozorište gdje se svi pretvaraju da je sve u najboljem redu dok se prava istina krije izvan tog pozorišta,na ulicama,gdje nezadovoljni profesori protestuju jer ovi „glumci“ navodno nemaju dovoljno novaca za njihove naknade. Pa kako da ga imaju kad je sav on usmjeren na njihove enormne plate dok je rad ovih drugih obezvrijeđen i ponižen.Tako da naša Vlada i Ministarstvo obrazovanja umjesto da se brinu o modernizaciji školske nastave te njenom prilagođavanju vremenu u kome živimo neprestano pokušavaju,lažnim obećanjima,zataškati i smiriti ovakve situacije te neometano nastaviti sa radom-glumom iako će i dalje svi biti nezadovoljni i na gubitku.Reforma obrazovanja se sprovodi,ali ide u pogrešnom smijeru.
Šta se dešava kada profesore posjeti ocjenjivačka komisija kojoj je reforma potrebna još više nego samim profesorima?Čak i oni moderni profesori čije časove učenici jedva čekaju jer se na njima osjećaju prijatno i cijenjeno,moraju pred komisijom napraviti par koraka unazad i prikazati onaj zastarjeli metod predavanja gdje profesor drži monolog a učenici slušaju(odnosno zijevaju).Razlog je šablon po kojem komisija daje više ocjene profesorima koji se drže rutine,odnosno poštuju stari školski sistem koji funkcioniše jedino u BiH.Nemoguće je ne spomenuti činjenicu da je naša zemlja podijeljena na dva entiteta,a entitet u kom mi živimo na deset kantona od kojih svaki donosi zakone po svom nahođenju,tako da bi bilo zaista naivno nadati se jedinstvenim i kvalitetnim nastavnim planovima i programima na nivou cijele zemlje.Izgleda da je jedino što je zajedničko za sve kantone i oba entiteta nametnuti sistem devetogodišnjeg obrazovanja od strane Evropske unije.To je sistem koji se sprovodi u osnovnim školama a podrazumijeva školovanje koje traje devet godina i to po trijadama 3+3+3.Ovakav sistem bi, prema mišljenju mnogih trebao produbiti odnose između profesora i učenika te potsticati veće interesovanje učenika za nastavu,koje bi rezultiralo većim obimom znanja kod istih što i jeste primarni cilj obrazovnih institucija.Međutim,trebamo se zapitati u kolikoj je mjeri i da li je uopšte ovaj zakon sproveden u BiH ili je možda kao i većina drugih stvari samo mrtvo slovo na papiru.

Problem

Škola i profesori treba da budu prijatelji učeniku, da mu pruže obrazovanje i odgoj koji će mu biti potrebni u životu i odnosu sa drugim ljudima. Za nas učenike, škola je drugi dom i mjesto gdje provodimo većinu našeg vremena. Samim time škola i profesori postaju sastavni dio našeg života i jedni su od presudnih faktora u izgradnji ličnosti svakog od nas. Dakle, odnos učenik-profesor je veoma uticajan i od velikog značaja. Svi znamo da taj odnos mora biti objektivan, no šta se dešava kad nije tako?

U većini slučajeva nastavnici i profesori učenicima pružaju potrebno znanje pritom se pridržavajući striktno formalnog odnosa. Činjenica je da pojedini učenici nemaju dovoljno poštovanja prema profesorima ali ono što je još gore je to da im ovi drugi uzvraćaju istim ponašanjem. Postoji mnogo slučajeva gdje nastavnici i profesori gledaju samo kako da završe „svoj dio posla“, tj. da ispune svoju dužnost predviđenu nastavnim planom i programom ili pak slučajeva gdje se ljudi zapošljavaju kao profesori samo zato jer nisu uspjeli pronaći drugi posao.

Osim toga, neki profesori smatraju da je jedini način da se gradivo nauči davanje slabih ocjena ili se koriste slabim ocjenama kako bi povećali svoj autoritet. Također, primjetna je i nezainteresovanost profesora da svoja predavanja učine zanimljivijim i samim time zainteresuju učenike za svoj predmet. Naime, neki profesori ispredaju lekciju putem grafoskopa i folije, drugi kažu: „Naučite to i to!“ a treći zaborave zašto su uopšte tu.

Veliki problem u našim školama je i favoriziranje. Javna je tajna da u našim školama postoji „trend“ izdvajanja odnosno simpatiziranja pojedinih učenika od strane pojedinih profesora što izaziva određene frustracije kod ostalih učenika. Naime, prva skupina učenika lakše i nezasluženo dobija bolje ocjene dok druga skupina učenika za svoj trud i znanje ne bude adekvatno ocijenjena.

Omaložavanje učenika od strane nekih profesora te nedopuštanje istim da slobodno izraze svoje mišljenje i stav je takođe čest problem koji dovodi do stvaranja osjećaja odbojnosti kod učenika prema predmetima koje dati profesori predaju. Sprovodeći našu anketu doznali smo da većina učenika profesorima zamjeri još i donošenje kućnih problema na radno mjesto, česte promjene raspoloženja te prenošenje vlastitih frustracija i nervoze na njih.

Postojećoj situaciji nimalo ne pomaže ni činjenica da u razredima jednostavno ima previše učenika. Isto tako, loš odnos između učenika i profesora je potencijalni temelj za nastanak niza drugih problema kao što su neopravdano izostajanje sa nastave, maloljetnička delikvencija i sl.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da školske ustanove sve više gube na značaju i ugledu te postaju mjesta gdje se duboko ukorijenilo sve ono što se kosi sa prvobitnom namjenom škole kao odgojno-obrazovne institucije. I na kraju se pitamo kakvoj budućnosti treba da se nadamo mi učenici ukoliko se ne poduzmu nikakve mjere po pitanju ovog problema?

Da li ćemo možda i mi biti nezadovoljni i isfrustrirani profesori koji će biti odgajatelji i uzori nekim budućim generacijama?